Povijest tambure i tamburaškog orkestra

Tambura je žičani instrument, a razvila se iz instrumenta poznatog već i u kulturi Mezopotamije – o pretečama tambure govore i sačuvani likovni spomenici iz Tebe o Egiptu. Na područje Bosne tamburicu su donijeli Turci, gdje se ona prvi puta spominje 1551. godine.

Mladi janjičari svirali su tambure kao solisti samci, pa otuda i naziv samica.

Seobom Bunjevaca i Šokaca, tambura je prenesena u Slavoniju i Bačku, gdje se u razdoblju od 17. do 19. stoljeća potpuno uklapa u kulturni život i tradiciju.

Najstarija poznata tambura čuva se u Muzeju Slavonije Osijek, potječe iz 1847. godine, a bila je vlasništvo Osječanina Paje Kolarića, osnivača prvom amaterskog tamburaškog orkestra.

Tamburaški orkestar podrazumijeva skup više tamburaša koji svirajući na tamburama različitih veličina i oblika zajedno stvaraju glazbu.

Sviranje može biti u tercetu, kvartetu, kvintetu, sekstetu, oktetu, ali i u brojčano mnogo većim sastavima. Gotovo da i nema glazbenog žanra u kojem se tamburaški sastavi nisu okušali, čime su velike mogućnosti tambure kao instrumenta približili i sebi i slušateljima.

TRADICIJSKI INSTRUMENTI

Solistični glazbeni izraz mnogo je stariji od grupnog, zajedničkog glazbovanja, pa tako i oni instrumenti na kojima se takva glazba realizira. U hrvatskom folkloru postoji mnogo solističnih glazbala, ili kako se češće zovu, tradicijskih instrumenata. Bogatstvo glazbe Hrvatske s posebnim, često endemskim formama glazbala, a i glazbenog izraza na njima,

posebno  je i specifično, ne samo na prostoru južne i središnje Europe, već i diljem svijeta. Razmještaj hrvatskih prostora (od panonskih nizina preko krških Dinarida pa sve do ugodnog priobalja), izvornih hrvatskih glazbenih karakteristika te različiti brojni kulturni i povijesni utjecaji  stvorili su to posebno glazbeno bogatstvo.

Glazbene forme posebnih etnografsko-kulturnih pojaseva znantno se razlikuju. Tako mediteransko-jadransko priobalje karakterizira sasvim druga forma glazbala, i razlikuje se od onih instrumenata koji karakteriziraju, naprimjer, središnju ili istočnu Hrvatsku. Ipak, možemo reći da mediteranski i dinarski dijelovi čine jednu, makar unutar sebe razdvojivu cjelinu, a isto tako se spajaju i ravničarski panonski dijelovi sa središnjom Hrvatskom sve do Karlovaca i Kapele.

 

Mediteranski i dinarski dijelovi su posebno bogati glazbalima koji su, pretpostavlja se, nastali iz spoja izvorne slavenske glazbene i mjesne predslavenske glazbene kulture (svrdojnice, svirale, diple, mješine), a susreću se i glazbala tipična za cjelokupni jadransko-mediteranski kulturni pojas (sopile, roženice, lijerica).

Lijerica je gudački instrument kruškolike forme raširen nekad na cijeloj jadranskoj obali čak do Lošinja (i dijelom u Hercegovini), a danas je tipičan u Konavlima, Dubrovačkom primorju, Pelješcu i na nekim južnim otocima. Podrijetlom je vjerojatno s grčkih područja Mediterana. Uglavnom se na njoj izvodi plesni repertoar – poskočica, potkolo, polka itd. i razne pjevane melodije. Poznati su nam neki cjenjeniji, čuveniji svirači na lijerici, kao što je Linđo (čije je ime postalo eponim za dubrovačku poskočicu) ili Niko Skvičalo iz Konavala.

Svirale (sviroke, kavale, jednojnice, ćurlik itd.) i dvojnice (dvogrle, dvojke, volarice) su vrlo raširene na cijelom hrvatskom govornom području. U priobalnim i dinarskim hrvatskim područjima specifičnosti se javljaju u materijalu (naprimjer, orlova kost kod svrdojnica u Konavlima) i u tehnici svirke (jedna oktavna razlika u sviranju volarica-dvojnica na Istri) i u razmjerima (naprimjer, velike svirale iz dalmatinskog zaleđa u dužini od 80cm) pojedinih svirala.

Diple (mješine, mješnice, diple s mjehom) su tipično glazbalo cijelog dinarskog i mediteranskog područja s jako različitim regionalnim formama i razlikom u glazbenoj uporabi (od pastirske svirke do pratnje plesa ili pojedinih godišnjih običaja ili npr «kumpanije» na Korčuli). Diple su zapravo dvojne svirale sa klarinetnim umetnutim piskom koje se mogu koristiti i bez mješine i privezano za mješinu.

 

Kontinentalna, nizinska i srednjogorska područja Hrvatske kulturuloški čine dio srednjoeuropskog kulturnog područja. Najvažnije karakteristike te cijele kulturne zone su prožimanja i međusobni utjecaji raznih naroda i njihovih kultura. Te karakteristike, formirajući se na  području svake etničke grupe, naroda, pa tako i na području Hrvata, poprimile su specifične srodne nadnacionalne elemente, koji su se ipak formirali kao etničko-nacionalno specifični. Ovo se očituje i kod korištenja starih solističnih glazbala.

Gajde i dude najbolji su primjer prije navedenih kulturoloških osobina (srodne s oblikom mađarskih, slovačkih, ukrajinskih i srpskih glazbala Karpatskog bazena, ali ipak drugačije od tih). Ove trostruke (kod Hrvata čak i četverostruke ili peterostruke) sviraljke sa piskovima tipa klarineta i s mješinom, bile su raširene na cijelom panonskom području, no najduže su se zadržale na središnjim (Prigorje, Bilo-gora, Podravina) i istočnim dijelovima (Slavonija, Baranja, Srijem).

Gajde su bile tipično glazbalo na istočnim, dok dude na središnjim, zapadnim i sjevernim dijelovima panonskih područja. Razlike između gajdi i duda su u broju piskova (gajde 3, dude 4 ili 5) i u nekim glazbenim mogućnostima, a ne u načinu snabdijevanja zrakom (s pomoćnim mjehom – laktačom, sufrom – ili pomoću ustiju) kako se to najviše vjeruje. Regionalne forme tih glazbala znatno mogu odstupati od onih drugih. Tako prema vanjskim formama i daljnjim glazbenim tipičnostima razlikujemo slavonski i baranjski tip gajdi te bilogorsko-podravski tip. Važnost tih instrumenata očituje se u tome da se najrašireniji tip dvoglasja, tzv. pjevanje na bas, prema mnogim stručnjacima može nadovezati na dvoglasje upravo tih glazbala.

Njihova glazba je najčešće pratila plesne i zabavne trenutke seoskih, a i gradskih (naprimjer, prilikom instalacije biskupa Strossmajera za velikog župana u Osijeku, prigodu su pratila četiri gajdaša) svečanosti i svagdašnjica. Sve do pojave i širenja modernih tamburaških sastava na prijelazu iz  XIX. u XX. stoljeće, gajde i dude bili su najvažniji instrumenti Hrvata na panonskim dijelovima.

Diplice ili karabice su instrument po zvuku slične gajdama i dudama, načinjene od komada trske ili bazge. Ovo je glazbalo služilo i kao igračka čuvarima raznih stoka, ali i kao uvodni instrument za buduće gajdaše. Najduže su se koristile u Baranji, gdje još i dandanas možemo naći ljude koji ne samo da sviraju nego i izrađuju ovaj instrument.

Svirale, dvojnice bile su vrlo raširene na panonskom području. Proizvodili su ih neki pojedinci, a i prodavale su se na vašarima. Poznajemo i neke centre proizvodnje takvih instrumenata, a jedan od najvažnijih je Stubički Laz u Hrvatskom Zagorju, gdje su se proizvodile osim široko raširenih jednostavnih i dvostruke sviraljke, trostruke  pa čak i četverostruke svirale. Dijelom kao utjecaj gradskih sredina, ali možda kao preteča tih, javljaju se i strančice jednostavne pučke flaute, koje su se koristile na cijelom panonskom području Hrvatske, ali najviše ipak u Podravini i Hrvatskom Zagorju.

Poslije prvog svjetskog rata proširile su se i okarine  – glinene labijalne svirale – koje su mogle biti ili domaće proizvodnje, prodavane na vašarima ili proizvod bečkih ili talijanskih manufaktura.

Iz ovog jako sažetog opisa najvažnijih solističnih instrumenata nikako ne smijemo izostavit samicu (danguba, cindra, dvožica itd.) kao solističnu tamburu, koja je preteča modernim instrumentalnim tamburama. Ona je bila raširena na cijelom panonskom području, a dijelom i na sjevernoj strani dinarskih i meditaranskih dijelova (Kvarner, Krk, Istra, Gorski Kotar, Lika). Samica je pratila kola, pjesme, a i služila je za razbibrigu pojedincima na putovanju ili prilikom čuvanja «blaga».

 

Osim navedenih naravno još postoji bezbroj manjih i većih, tvorničkih i domaćih vrsta solističnih glazbala, tradicijskih instrumenata. Nadamo se da smo Vas uspjeli uvesti u svijet ovih zanimljivih glazbenih instrumenata s kojima ćete se moći susresti i na našim nastupima…